Roditeljima je poznata situacija kad se prije spavanja uvijek traži čitanje jedne te iste priče. Ako su navikli na čitanje priče za laku noć, u jednoj fazi dijete će tražiti uvijek iznova jednu te istu slikovnicu. Tu slikovnicu već napamet znaju i mama, i tata, i mališan, i vrapci na grani, ali dijete nikako da je se zasiti.

Ponekad se slikovnica toliko puta pročita da roditelji već znaju svaku riječ napamet, pa te riječi i rečenice već lagano gube i smisao. Slikovnicu mogu “čitati”, a da više uopće ne gledaju u tekst. A kad priča dođe kraju, nerijetko čuju “A sad mi ju pročitaj još jednom”.

Zašto djeca vole da im se jedna te ista priča pročita na stotine puta?

Zanimljivi članak na tu temu objavljen je na stranici Mentalfloss.com, pa navode da ono što je sigurno je – djeca to ne rade da bi roditelje dovela do ludila. Djeca jednostavno vole poznato i vole rutinu. Večera, kupanje, piđamica, odlazak u krevet, stisak uz mamu ili tatu i čitanje priče dio su rutine koja izuzetno odgovara djetetovom psiho-emocionalnom razvoju.

Krevet je mjesto sigurnosti i udobnosti, odnosno daje idealne uvjete za pažnju i učenje. Tijekom dana, u vrtiću, školi i kod kuće, djeca su izložena stresorima, očekivanjima, neugodnim emocijama (poput tuge, straha ili ljutnje) i informacijama koji podižu razinu hormona kortizola. Taj hormon važan je za naš opstanak jer se luči kako bi se lakše snosili s novim i potencijalno opasnim situacijama te priprema tijelo i um na reakciju. No kada dođe večer i dijete je sigurno, smireno i ušuškano u svoj krevetić, razine tog hormona opadaju. U tu svrhu, priča za laku noć dodatni je alat kojim dijete samo sebe umiruje i priprema na odmor i san.

Ponavljanje je za djecu dobro

Ono što djeca ne znaju, ali možda instinktivno naslućuju, je da ponavljanje iste priče (informacija) ima niz dobrobiti za njihov intelektualni razvoj. Kada djeca nauče neku priču napamet, oni ujedno vježbaju logičke vještine, odnosno vježbaju predvidjeti događaje utemeljene na postojećem znanju.

Ponavljanje također poboljšava i obogaćuje vokabular. Kad se dijete, nakon stotinu ponavljanja, više ne mora toliko usredotočiti na samu radnju i zaplet priče, tada počinje više pažnje posvećivati novim riječima. Počinje se interesirati što te riječi znače i lakše ih pamti. S vremenom djeca čak počinju primjećivati i slova i povezivati ih s riječima.

Stoga budite strpljivi, čitajte (ili recitirajte napamet) priču onoliko vremena koliko dijete to zahtjeva, pa makar se radilo o tjednima. Naravno, uvijek možete nježno ponuditi i neku novu priču, ali ako dijete inzistira na jednoj te istoj, imajte na umu da mu ili joj baš ta priča iz nekog razloga odgovara na dubljim razinama. I ne očajavajte, doći će dan kad će tu priču zamijeniti neka druga koja će se čitati – tjednima. 🙂