Djeca, posebno ona manja, plaču nekoliko puta dnevno. Plaču zato jer im je brat ili seka uzeo igračku iz ruke, zato jer ne žele jesti, jer moraju u vrtić, jer nisu pobijedili u igri, jer su pali dok su trčali po kući i radi mnogo, mnogo drugih stvari i situacija. Većina tih situacija odraslima se čini beznačajnima i nedovoljno dobrim razlogom za suze. Pa kad nemaju vremena i puna im je kapa cendranja, suza i natezanja oko svake sitnice, često jednostavno djetetu kažu “Prestani plakati” ili “Nemoj plakati”. Ponekad i u povišenom tonu, jer nemaju više snage objašnjavati, tješiti i uvjeravati dijete da je sve u redu i da nije, primjerice, važno tko je stisnuo gumb u liftu, jer će imati priliku sljedeći put stisnuti baš on ili ona.

Ipak, treba imati na umu da te malene dušice imaju osjećaje i to stvarne osjećaje, velike i jake osjećaje. Pa čak i kad plaču oko nečeg što mi smatramo trivijalnim i beznačajnim, naš zadatak je da pokažemo empatiju, ali i da djecu naučimo kako se snositi s tim osjećajima koji ih tjeraju u suze. Jednoga dana djeca će porasti i znati kako izraziti te neugodne osjećaje na “prihvatljiv” način, ali dok su maleni treba im pružiti podršku u razvoju alata pomoću kojih će regulirati emocije. A to možemo samo kroz empatiju i razumijevanje, a ne utišavanjem djeteta i njegovih emocija.

Različite poruke od strane roditelja i utjecaj na dijete

“Prestani plakati ili ću ti ja dati pravi razlog za plakanje”
Mnogi od nas iskusili su potiskivanje negativnih emocija nakon prijetnje. U situacijama kad iskreno plače radi emocije tuge, straha ili frustracije, dijete od nas traži razumijevanje i podršku. Ako ju ne dobije, pokušavat će podsvjesno sve jače i glasnije zadobiti empatiju i reakciju od roditelja koju instinktivno traži.

“Nemoj plakati” ili “Prestani plakati”
Ovom porukom djetetu kazujemo da plakati nije u redu, da njegovi ili njezini osjećaji nisu važni, nisu opravdani, da su smiješni i neugodni. A malo dijete ne može verbalizirati svoje emocije i jedini način da kaže da je tužno ili povrijeđeno je pomoću suza ili ponašanja. A istina je da je plakanje zdravo. To je najprirodnija reakcija tijela na emocije koje nas guše i remete nam harmoniju. Rodili smo se s mogućnošću da suzama izbacimo ono što nas tišti, pa ako nas je netko naučio da je plakanje slabost i nešto sramotno, nešto što se ne radi, mogli bi imati psiho-emocionalnih problema duboko u odraslu dob. Plakanje je potrebno i zdravo.

“Veliki dečki/curice ne plaču” ili “Nije te sram? Svi te gledaju”
To jednostavno nije istina. Velike curice plaču i veliki dečki plaču. Svi plačemo i u tome nema ništa loše ili sramotno. Ova izjava posebno je problematična kad su u pitanju dječaci, jer im se nameće rodni stereotip da muškarci trebaju biti snažni, da ne trebaju iskazivati emocije, da je plakanje znak ranjivosti i slabosti. Time im stvaramo dugoročni problem u kasnijim odnosima i utječemo na to da budu odvojeni od svojih emocija što će im život učiniti puno težim.

Što reći djetetu koje često plače?

Neka djeca su plačljivija od druge. To prezaposlenom i umornom roditelju može biti ogromno opterećenje. Ipak, pokušajte se u tim situacijama sjetiti sljedećih izjava koje su puno bolje od kratkih naredba djetetu da prestane plakati:

“Znam da si sada jako tužan/tužna i da ti je teško”

“U redu je biti tužan/tužna”

“Rastužio/rastužila si se zato što (ti je seka uzela igračku i sl.)”

“Vidim da ti sada treba vrijeme da se umiriš, ali ja sam ovdje za tebe”

“Reci mi što te rastužilo? Pomoći ću ti”

“Čujem te što mi govoriš”

“To je bilo doista ružno/strašno. Normalno je da te rastužilo”

“Tako nešto rastužilo bi i mene”

Naravno da nećete uvijek i u svakoj prilici moći biti smireni, racionalni i reagirati svjesno i savjesno, ali primjenom ovog pristupa koji je pun razumijevanja, podrške i empatije i dijete će možda imati sve manje plačljivih epizoda. Isto tako, pokušajte izbjegavati rasprave (npr. “Sad plačeš jer ti je uzeo igračku, ali ti si njemu prošli tjedan”), ne postavljajte pitanja, ne kažnjavajte dijete i nemojte mu pokušati odvratiti pažnju na nešto drugo samo kako bi prestalo plakati. Odašiljite mu poruke podrške i razumijevanja i pustite da se plač postepeno primiri, a emocija proradi i izbaci.

Poanta je da se dijete emocionalno umiri, a kad bude trenutak i kad ćete imati smirenu pažnju djeteta, tada možete porazgovarati što se dogodilo i primijeniti odgojne lekcije na pojedinu situaciju.

Pomaganje djeci da nauče upravljati svojim osjećajima jedan je od najtežih poslova koji roditelji imaju, ne samo zbog toga što mnogi roditelji imaju problema s regulacijom vlastitih emocija, već i zato što su umorni i pod stresom, a to je još jedna stvar od milijun drugih s kojom se trebaju snositi u podizanju djece. Ali ako roditelji nauče usporiti, biti u trenutku i suosjećati s uplakanim djetetom, vjerojatno će skratiti trajanje plača i na kraju će se naučiti nositi s djetetovim osjećajima na odgovarajući način, a time istu stvar naučiti i dijete.